Umijeće umjetnosti

Nekad je ideja bila velika stvar. Umjetnost, a i znanost su bile dostupne samo malobrojnim, vladaru i njegovoj kliki. A prosta svjetina se bavila samo pukim preživljavanjem. U današnje vrijeme razlika je blago rečeno "derastična". Okruženi smo umjetničkim djelima, dobrim ili lošim; zahvaljujući medijima sve nam je dostupno, pa čak i vrhunska umjetnost. Sve to upijamo i htjeli-ne htjeli stvaramo vlastite stavove. Tako mislim da svatko u životu ima bar jednu dobru "ideju", a ono po čemu se umjetnici razlikuju od nas je tehnika kojom su nam je je prenjeli. I svakako rad.
Mene oduševljava način kako se umjetnici različitog izričaja i iz različitih vremenskih epoha mogu baviti istim osjećajima i imati iste stavove.
Sramota me je priznati, ali ljubav prema Shakespearu usadila mi je Erica Jong. U moje vrijeme ona je bila must read uz Hessea i Bukovskog. U školi sam za lektiru morala pročitati Romea i Juliju. Naglasak je na morala. Nikako mi nije išlo, strašno me je nervirala sva ta melodrama. Romeo, zašto si Romeo, Julia je sva očajna. Koja tragedija! U to vrijeme sam i ja bila ljutit mlad čovjek, tj. žena i za mene je tragedija bila kad ona Bowiejeva starica krade hranu u samoposluživanju i nada se kako će bog gledati na drugu stranu jer zna da je ona dobra, i kad je "dobri i bogobojazni ljudi pravedno" osude, ona i dalje ponavlja God knows I am good. Ili kad McMarphyja konačno slome samo zato što se ne ponaša prema pravilima, bez obzira na to što je udahnuo život i najtežim mentalnim bolesnicima. Ili vladavina svinja (ne samo u Životinjskoj farmi). A tamo Julia cmolji zbog nesretne ljubavi. Neš ti tragedije, nek ode u samostan. A onda sam pročitala Serenissimu. Njena fasciniranost Shakespearom je bila tako duboka i iskrena da mi uopće nije bilo jasno kako takva kulerica može biti opsjednuta tom olujom u šalici kave. I tu ja odlučim pogaziti zadanu riječ i ipak još nešto pročitati od Barda (mrskog li izraza!).
Hamleta sam pročitala u hipu (konačno sam i ja otkrila toplu vodu). Zaista bi bilo drsko, prepotentno i nadasve okrutno da sad ja pišem osvrt o Hamletu, pa ću to svesti na minimum neophodan mi za nastavak priče. Bila sam potresena osobnim tragedijama i briljantnim prikazom bolesne ambicije zakrinkane u domoljublje (deja vu). U bezobzirnom opisu Ofelijine smrti najjasnije se vidi kako je bila čista njena duša i kolika joj je patnja bilo živjeti. Ofelijino tijelo blistave ljepote nose rijeka i grane vrbe. Nema žaljenja, tu ona pripada.



Kad sam prvi put vidjela Ofeliju koju je naslikao Millais (Sir John Everett Millais, 1829-1896), ostala sam zatečena njegovim umijećem da kistom stvori na vlas iste osjećaje i priču za koju se Shakespeare služio perom. Prije toga sam vidjela Delacroixovu Ofeliju i nije mi se svidjela; patnja na njenom licu u trenutku smrti nije imala ništa zajedničkog s pjevajućim odlaskom u smrt Shakespearove Ofelije. Millais je dugo radio na slici. Pomno je birao svaki detalj, mjesto, vrste cvijeća koje krasi Ofeliju i koje je ona prije smrti nabrajala…Tu rastu i skromni cvjetovi divlje ruže, imenom kojim ju je Laert zvao.
S istom bravuroznošću kojom je Millais naslikao Shakespearove stihove, Nick Cave je oživio Millaisovu sliku. S Rocky Schenkom, režiserom, uspio je Shakespearove stihove dovesti u tri dimenzije. Where the wild roses grow govori o onoj istoj bezvremenoj ljepoti, o uzvišenoj čistoći duše koja ne zaslužuje da se još pati u ovom ružnom i grešnom svijetu. S istom neminovnošću (all beauty must die, kaže Nick Cave) kao Ofelija i Caveova Kylie odlazi u smrt. Za razliku od života, sad napokon zna da pripada tu, u rijeku s rascjvetalim obalama, u zagrljaj vrbe i dok još pjeva "They call me the wild rose" čini se kao da je već odavna mrtva. On je tužan samo zato što je više neće više vidjeti. Nije uzeo život; samo ju doveo tamo gdje je više nitko neće povrijediti. Gdje bi uostalom mogla biti sretna divlja ruža osim tamo gdje rastu divlje ruže…